Bosnia - luda kćer

 U Bosnu se vozi uzbrdo, do Knina polja, Kistanje, lipe, neki iskopani slavoluci stare slave uz cestu. U Kninu se ukrca nekoliko baba koje se onda iskrcavaju u pustošima jer od te točke sve neodoljivo podsjeća na svojevrstan bijeg. 

 Autobus kao da izbjegava naseljena mjesta, vijuga uzbrdo kroz šumaču bez kraja. Osvaja božanske bosanske vrhunce, na serpentinama  koči, motor struže u zadnjem dijelu.

Izmjenjuju se bagrem, bazga, crni bor, čobani i ovce. 

Na vrh brda stanemo pored kafane.“ Odmor“, kaže kondukter. Prijevoj neki mirisni, mlade bube zriču u glas, u kafani za šankom sjede vukodlaci. Čubaka i drugovi. Nisam prešla prag te ajdučke pećine, u trgovini do -"samo cigare i alkohol" – kaže uljudni prodavač.

Čubakina klapa putnike promatra kao da znaju nešto što mi ne znamo i piju sarajevsko iz velikih boca. Sunce miluje i ovaj kraj.

Onda opet mrlje asvalta u zelenilu bez kraja, u zelenilu bez kraja. 

Bila sam jako gladna i oblaci su podsjećali na kokice, nigdje žive duše, svako toliko ruševina s nerazumljivim grafitima –osvojio ajduk , disco….-

Pa šumača braće Grimm. Spaljene selendre u kotlini.

Da sam odavde , ajde dobro, voljela bih ovaj kraj ko mater ludu kćer, ovako, ravnodušna trpim audio efekte koje mi pruža izmjena tlaka i mjenjanje brzina autobusa.

Bosna je jeziva u svojoj gromoglasnoj ljepoti. Zaustavljamo se ispred buffeta Ponor. Ma nemoj me zajebavat mislim si, opet vukodlaci na hmeljno ječmenom pojilu.

Ostajem u autobusu. Sumrak nježno miluje livadu i cvijeće poginje glave. Dirljiv prizor. Još jedan dan odlazi bez pozdrava.

Šljivici pa Oštrelj, Grmeč.. Znala sam , znala sam, da je Grmeč , a ispod će nas dočekati Petrovac. Pjevao je pokojni Branko: „A to je varoš golema, tu ima i vatre i hljeba i kuća do samoga neba“ooo Branko moš mislit.

Izmjenjuju se ruševine i pseudodvorci, košnice, ćilimi, topole, minareti, stečci, dalekovodi, vrtače.

Tu su rođeni doajeni zadojeni besmislenom patetikom. 

Hodočastim i ja u Bosnu jer volim šalu, puteljcima što vijugaju ko pišalina, sunce zabacuje zadnji pogled preko ramena na svoju ludu kćer.

Ej nikad, nikad se ne bi udala za Bosanca, ja ne znam što bi mojoj majci. 

Vranetine neke mesnate otkidaju komadičke neba i šalju u zaborav. Kažu Bosanci da piju rakiju, ma nisu to Bosanci to su Indijanci

A ja sam Calamity i u ovoj priči, to se zna.

Jednom rukom držim suknju, a druga mi je nad opasačem

Da mogu onako s boka samo poslati ti poljubac

Ako trepneš večeras

Kada dođem.

Njušim večer i zrikavce, što sam dublje više mi se sviđa i kapija se za mnom tiho zatvara. Oblutci su mi pod balerinkama i udišem rijeku pa mi se muti pred očima. Osjećam šeker pod jezikom, a kad otvorim oči ti me gledaš onako

S ruba livade

I tvoj mi pogled kaže:“ Ajde idi trči, vidi kako je livada zelena.“

A ja tada potrčim pa stanem i kažem: Nema smisla, pa trčim već 40 proljeća, tata.