neću dugo ali kratko samo nešto
moram
naprosto me svrbe prsti a um mi slaže crtovlja pa po njemu blinkaju note hvalospjeva.
Najprije i najvažnije---- završila je nastavna godina, kužiš--- sutra nema škole--- ne mogu vjerovati, toliko ste mi išli na živce zadnjih mjesec dana da još uvijek ne vjerujem da sutra ne moram u razred. danas dok sam prala suđe, da ne spominjem tikvice, čičvardu i pome u vrlo osebujnoj kombinaciji
odjednom sam od bosih stopala na pločicama do stisnutog konjskog repa protrnula--- gotovo--- sutra nema
jesus krajst and meri čejn, ne mogu se opustit
e ali
nije to sve, živjeti se treba dalje makar i sa osjećajem slobode
svejedno vrijeme prolazi i more ispire težinu i smanjuje tlakove, prijatelji pomažu u nevolji, sjede i bućkaju noge u plićaku, kažu:"Uzmi malo silikona za kosu"
ili
"Pa ja ću ti dati maslinovo ulje"
ili kažu
"Ma daj boli te dupe"
no ni to nije sve
sloboda ide dalje, pada s narančastim bombonom sunca u modro more, sloboda me zove da idem na Punta Bajlo gledati pomrčinu mjeseca, zove me na pizzu moj bivši razred....
ja ostajem zalijevati cvijeće i mislim si
gle taj lipanj svi vezuju za lipe, a ja recimo pamtim onaj moment žutog prašnika ljiljana u bakinom vrtu i moje dugo mirisanje istog i poslije dugo razmazivanje žutila po licu i rukama
sjećam se da bi me baka čak morala vraćati kući da presvučem majicu koliko bi se zažutila peludom.
ne znam koji me vrag tjerao u ljiljane
poslije mi je onaj Sv. Ante bio simpa sa svojim ljiljanima
prije neki dan sam pred jednom kućom u Sabunikama vidjela nekoliko prekrasnih žutih ljiljana
ja volim ljiljane, mislim volim i ruže
al od ljiljana me onako podilazi neka crkvena jeza, oni su peludasti preko mjere, pretjerali su sa svojim zvonolikim cvatom, baš su fakin dekadentni
e ali
poanta je ta
da sam zalijevajući cvijeće čula zvono na parlafonu i svog sina koji vel
-i ajde dođi učenici su ti nešto donjeli
-"ma daj ne gnjavi me, neću doći, donesi to gore, koji učenici, ja ne volim učenike, biž ča"
kad, pogađate
moja je nježnost skrenula s puta kad sam ugledala buket žutih ljiljana
majku vam vašu
a prijateljica s maslinovim uljem je bila vjeroučiteljica
pa sad vi što pijete vino na kapetanskoj i vičete u slušalicu "Profesorice dođite s nama..", samo pokušajte sljedeće godine ne upisati vjeronauk hahahahah
jel glupo?
malo je
ali ja sam opet ganuta
hebiga
hvala trećem a na ljiljanima
i živjela pomrčina mjeseca, jel to jedna od onih koje se pojavljuju svakih milijardu godina, jebateled, svakih 28 dana je neka ekskluzivna pomrčina koju ćemo imati prilike vidjeti samo mi
ko da je promovira Vip, čovječe
aj idem, dosta je bilo, nastranu šala a vama djeco baš hvala
moram
naprosto me svrbe prsti a um mi slaže crtovlja pa po njemu blinkaju note hvalospjeva.
Najprije i najvažnije---- završila je nastavna godina, kužiš--- sutra nema škole--- ne mogu vjerovati, toliko ste mi išli na živce zadnjih mjesec dana da još uvijek ne vjerujem da sutra ne moram u razred. danas dok sam prala suđe, da ne spominjem tikvice, čičvardu i pome u vrlo osebujnoj kombinaciji
odjednom sam od bosih stopala na pločicama do stisnutog konjskog repa protrnula--- gotovo--- sutra nema
jesus krajst and meri čejn, ne mogu se opustit
e ali
nije to sve, živjeti se treba dalje makar i sa osjećajem slobode
svejedno vrijeme prolazi i more ispire težinu i smanjuje tlakove, prijatelji pomažu u nevolji, sjede i bućkaju noge u plićaku, kažu:"Uzmi malo silikona za kosu"
ili
"Pa ja ću ti dati maslinovo ulje"
ili kažu
"Ma daj boli te dupe"
no ni to nije sve
sloboda ide dalje, pada s narančastim bombonom sunca u modro more, sloboda me zove da idem na Punta Bajlo gledati pomrčinu mjeseca, zove me na pizzu moj bivši razred....
ja ostajem zalijevati cvijeće i mislim si
gle taj lipanj svi vezuju za lipe, a ja recimo pamtim onaj moment žutog prašnika ljiljana u bakinom vrtu i moje dugo mirisanje istog i poslije dugo razmazivanje žutila po licu i rukama
sjećam se da bi me baka čak morala vraćati kući da presvučem majicu koliko bi se zažutila peludom.
ne znam koji me vrag tjerao u ljiljane
poslije mi je onaj Sv. Ante bio simpa sa svojim ljiljanima
prije neki dan sam pred jednom kućom u Sabunikama vidjela nekoliko prekrasnih žutih ljiljana
ja volim ljiljane, mislim volim i ruže
al od ljiljana me onako podilazi neka crkvena jeza, oni su peludasti preko mjere, pretjerali su sa svojim zvonolikim cvatom, baš su fakin dekadentni
e ali
poanta je ta
da sam zalijevajući cvijeće čula zvono na parlafonu i svog sina koji vel
-i ajde dođi učenici su ti nešto donjeli
-"ma daj ne gnjavi me, neću doći, donesi to gore, koji učenici, ja ne volim učenike, biž ča"
kad, pogađate
moja je nježnost skrenula s puta kad sam ugledala buket žutih ljiljana
majku vam vašu
a prijateljica s maslinovim uljem je bila vjeroučiteljica
pa sad vi što pijete vino na kapetanskoj i vičete u slušalicu "Profesorice dođite s nama..", samo pokušajte sljedeće godine ne upisati vjeronauk hahahahah
jel glupo?
malo je
ali ja sam opet ganuta
hebiga
hvala trećem a na ljiljanima
i živjela pomrčina mjeseca, jel to jedna od onih koje se pojavljuju svakih milijardu godina, jebateled, svakih 28 dana je neka ekskluzivna pomrčina koju ćemo imati prilike vidjeti samo mi
ko da je promovira Vip, čovječe
aj idem, dosta je bilo, nastranu šala a vama djeco baš hvala
Nema komentara:
Objavi komentar