Bosnia - luda kćer

 U Bosnu se vozi uzbrdo, do Knina polja, Kistanje, lipe, neki iskopani slavoluci stare slave uz cestu. U Kninu se ukrca nekoliko baba koje se onda iskrcavaju u pustošima jer od te točke sve neodoljivo podsjeća na svojevrstan bijeg. 

 Autobus kao da izbjegava naseljena mjesta, vijuga uzbrdo kroz šumaču bez kraja. Osvaja božanske bosanske vrhunce, na serpentinama  koči, motor struže u zadnjem dijelu.

Izmjenjuju se bagrem, bazga, crni bor, čobani i ovce. 

Na vrh brda stanemo pored kafane.“ Odmor“, kaže kondukter. Prijevoj neki mirisni, mlade bube zriču u glas, u kafani za šankom sjede vukodlaci. Čubaka i drugovi. Nisam prešla prag te ajdučke pećine, u trgovini do -"samo cigare i alkohol" – kaže uljudni prodavač.

Čubakina klapa putnike promatra kao da znaju nešto što mi ne znamo i piju sarajevsko iz velikih boca. Sunce miluje i ovaj kraj.

Onda opet mrlje asvalta u zelenilu bez kraja, u zelenilu bez kraja. 

Bila sam jako gladna i oblaci su podsjećali na kokice, nigdje žive duše, svako toliko ruševina s nerazumljivim grafitima –osvojio ajduk , disco….-

Pa šumača braće Grimm. Spaljene selendre u kotlini.

Da sam odavde , ajde dobro, voljela bih ovaj kraj ko mater ludu kćer, ovako, ravnodušna trpim audio efekte koje mi pruža izmjena tlaka i mjenjanje brzina autobusa.

Bosna je jeziva u svojoj gromoglasnoj ljepoti. Zaustavljamo se ispred buffeta Ponor. Ma nemoj me zajebavat mislim si, opet vukodlaci na hmeljno ječmenom pojilu.

Ostajem u autobusu. Sumrak nježno miluje livadu i cvijeće poginje glave. Dirljiv prizor. Još jedan dan odlazi bez pozdrava.

Šljivici pa Oštrelj, Grmeč.. Znala sam , znala sam, da je Grmeč , a ispod će nas dočekati Petrovac. Pjevao je pokojni Branko: „A to je varoš golema, tu ima i vatre i hljeba i kuća do samoga neba“ooo Branko moš mislit.

Izmjenjuju se ruševine i pseudodvorci, košnice, ćilimi, topole, minareti, stečci, dalekovodi, vrtače.

Tu su rođeni doajeni zadojeni besmislenom patetikom. 

Hodočastim i ja u Bosnu jer volim šalu, puteljcima što vijugaju ko pišalina, sunce zabacuje zadnji pogled preko ramena na svoju ludu kćer.

Ej nikad, nikad se ne bi udala za Bosanca, ja ne znam što bi mojoj majci. 

Vranetine neke mesnate otkidaju komadičke neba i šalju u zaborav. Kažu Bosanci da piju rakiju, ma nisu to Bosanci to su Indijanci

A ja sam Calamity i u ovoj priči, to se zna.

Jednom rukom držim suknju, a druga mi je nad opasačem

Da mogu onako s boka samo poslati ti poljubac

Ako trepneš večeras

Kada dođem.

Njušim večer i zrikavce, što sam dublje više mi se sviđa i kapija se za mnom tiho zatvara. Oblutci su mi pod balerinkama i udišem rijeku pa mi se muti pred očima. Osjećam šeker pod jezikom, a kad otvorim oči ti me gledaš onako

S ruba livade

I tvoj mi pogled kaže:“ Ajde idi trči, vidi kako je livada zelena.“

A ja tada potrčim pa stanem i kažem: Nema smisla, pa trčim već 40 proljeća, tata.

indiansummerdream (uz čitanje Srca tame)

Jutros mi se čini kako je većina stvari i glupa i pametna u isto vrijeme, što znači da je kut i osvjetljenje ono što treba mijenjati. To su floskule od kojih mi je zlo užasnije od onog Sartreovog.
Pročitala sam Srce tame, Josepha Conrada, odličan mi je taj roman.
Odličan. Dabogda.
Čitajući ga , dopustila sam da me češkaju grane one prašume kroz koji je jezdio svojom karampanom od parobroda, opisi su mi njegovi otklonili upletenost u vlastite grane vlastite prašume i laknulo mi je malo što i njega tišti para, pomislila sam :"Vidi, ovakve opise u svojoj onoj duboko,j nepomičnoj, impulsnoj, bazičnoj energiji ima Gogolj", majke mi mile to sam osjetila. Da bih na kraju kao potvrdu vlastitoj čitalačkoj suptilnosti i pronicljivosti pročitala da je gospodin koji se krije pod pseudonimom Joseph Conrad, rođeni Ukrajinac, kao i Gogolj, na kraju krajeva,  a i moja rođakinja je iz Lavova u Ukrajini, rodom, gdje je je otac bio pastor, elem da vam bude jasno da je ovaj život smješna jedna kaša, reći ću još i to da mi prijateljica čeka vizu za Ukrajinu, putuje u Lavov na sajam knjiga.
Nebitno, naravno da te stvari nemaju smisla, jer zaista nemaju, što s tim sudaranjima s boka? "Neizbježno su se zbližili, poput dva broda koja su se zatekla na bonaci, te napokon smirila stružući bokovima" Conrad
Ništa. Produži vojniče !Ii tako eto jutros ja malo šuknem podove i moj um štepa svoju staru mantru koju ga je naučila nana a glasi "šuti i radi" i bogami mislim se, ovo je najpametnije što sam mogla čuti.
Šuti i radi, bogtemazo. Baci se u more popodne, počisti podove, nahrani dijete, pročitaj i novu knjigu ako treba, napiši što si mislila napisati, ono najbitnije trebam zadržati za sebe, jebemti to me uvijek mučilo, zašto se u ovom svijetu najveće istine trebaju držati za sebe.
Veli meni neki dan prijatelj  :"Imaš voće, ali neki stalno kuhaju marmeladu"
Marmelada, marmelada.... dobra je meni marmelada. Ja znam da se ona vrlo često čuva u mračnom podrumu dok se ne zacementira, a onaj celofan ispuca do gadljivosti pa ju takvu ne mo´š više nikome ni poklonit nego je s ravnodušnošću i olakšanješanjem bacaš. Nemam pojma , ja svoju marmeladu pojedem sama, kuham je često i volim je kuhat i uvijek pitam djecu:"Hoćete marmelade u palačinke" oni me niti ne pogledaju nego kažu:"Isuse, mama, znaš da ćemo nutelu" Ja svejedno uvijek nudim svoju marmeladu. Smiješno mi je to. Neki jedu voće, a ja eto kuham marmeladu, pa i sad miješam da ne zagori. Reći meni da ne kuham marmeladu ili ne črčkam besmislice ujutro jednako je "kao narediti drvetu da se ne njiše na vjetru" Conrad again
Al da ne bude zabune, čim završim ovu... štogod da je to... bilješku recimo, idem očistit podrum. Sve ću bacit okrutnošću vojskovođe, poćulat nogama bez milosti.
Odličaj je Conrad... sretno vam bablje ljeto
evo još jedan citat uz ovu preporuku za čitanje
"Šaljiva je stvar taj život - taj tajanstveni ustroj nemilosrdne logike s nekim jalovim ciljem. Najviše što se od njega možete nadati je neko saznanje o samima sebi - koje prekasno dođe - kao žetva neugasivih žaljenja. Hrvao sam se sa smrću. To je najmanje uzbudljivo nadmetanje koje možete zamisliti. Odvija se u neopipljivom sivilu, bez ičeg pod nogama, bez ičeg oko vas, bez gledatelja, bez žamora, bez slave, bez velike žudnje za pobjedom, bez velikog straha od poraza, u boležljivoj atmosferi mlake nevjerice, bez naročite vjere u vlastitu pravičnotst i još manje u onu vašeg suparnika. Ako je takvo obličje konačne mudrosti, onda je život veća zagonetka nego što to neki od nas smatraju......"

pričica iz pristaništa

Neki su se duguljasti oblaci presvlačili u ljubičaste i plave boje dolje na zapadu nevjerojatnom brzinom, kao na  onim kompjuterskim animacijama da neki koncentrirani prst pomiče miša i mijenja kombinacije u fotošopu. Ljudi su s torbama iz kojih je virilo cvijeće čekali u luci, žamor dijalekata i jezika ispunjavao je kratke pauze orkestracije cvrčaka. Vreva je imala svoj valičasti ritam predvečerja na otoku. Čekali smo trajekt za Zadar i ja sam sjedila na kamenim stepenicama banke, koristeći vrijeme da pregledam sadržaj ruksaka, izvadim smeće, papire, pregledam karte i cedulje. Ti si stajao pored mene naslonjen na rukohvat i gledao prema brodu koji je dolazio kanalom.

Pružila sam ti presavijeni papir s otisnutom pričom.

''Vidi ovo“ rekla sam.

Konj i majmun

''Kada konj prvi put ugleda majmuna, počne ga proučavati. Vidi da majmun trga cvjetove s grmlja i da to čini obijesno. Vidi isto tako da se majmun često krevelji drugim majmunima, da im otima banane, premda ima dosta svojih kojima se razbacuje, te da ujeda starije od sebe. Konj na kraju stvori predodžbu o majmunu. Iz svih pojedinosti od kojih se ta predodžba sastoji proizlazi da je on, konj, sasvim drugačije stvorenje.

Majmun još brže uviđa kakav je konj, da ne može visjeti na grani, da ne može držati nogama bananu i da, općenito, ne može izvesti ni jednu od onih vratolomija koje može izvesti majmun. To je prvi stupanj upoznavanja. Poslije će se oni ipak rado susretati.

U Indiji, u stajama će se uvijek naći majmun. Od njega konj naizgled, nema nikakve koristi, a ni majmun od konja.

Međutim, konji koji imaju takvo društvo bolje rade, čiliji su od drugih. Pretpostavlja se da ih majmun smiruje skakutanjem, drugačijim ritmom. S druge strane, majmun bi volio noć provesti u miru. (kad spava među svojima uvijek mora biti na oprezu)

Konj, dakle, kad je s majmunima, osjeća da živi, mnogo više nego kad je s deset konja. Kad biste mogli upitati konja što nakon svega misli o majmunu, vrlo je vjerojatno da bi rekao:"OH...bogme, više ne znam."

Upoznavanje ne napreduje s vremenom, prelazimo preko razlika, naviknemo se, razumijemo se ali više ne otkrivam...

''Odakle ti to?''- izgovorio si poluzainteresirano čisto da ispuniš dokolicu, pogledavajući na sat.

''Ne sjećam se više, tražila sam nešto jutros i otvorila registrator s tekstovima iz knjiga, tu ima dobrih stvari, ovo mi je palo u ruku, sjećam se te priče, nekad sam je davala djeci u školi da o njoj pričamo, nije ništa posebno ali mi je zbog nečega draga to je bio moj pokušaj jutros da se ogrnem u sigurno.''

''To su one poučne pričice'', pogledao si me ''koje služe kako bi ono što nije tako, pretvorili u ono da bude tako, onda mislimo kako je to tako i probudimo se nakon 30 godina i vidimo da to nije tako.''

''Ha, pa eto, nije da nisi u pravu, ali svejedno.''

''Konji su plahi, znaš, ne vole majmune, majmuni su agresivni. To iz priče, to bi se zvala miroljubiva koegzistencija, to je bila omiljena Titova fraza dok je govorio o nesvrstanima, nesvrstani su i dalje gladni i ratuju.''

''Pa šta da radimo?'' preslagivala sam sitnice iz đepova ruksaka. Naočale, kremu za sunčanje, jedan kristal, ključeve...

''Činjenice su činjenice.''

''Nesvrstani su i dalje gladni i ratuju, to je istina.'' Ponovila sam, ono što si rekao i zatvorila torbu, naslonila se i pogledala te po prvi put, bio si čist od mora i lice ti je bilo mirno.

''Jedina dobrobit ove civilizacije je da ne želi prihvatiti ništa osim činjenica. Netko to ponekad zloubotrebljava, ali ipak zahvaljujući tome žene su se emancipirale, djeca su se emancipirala, životinje su se emancipirale, okoliš se emancipirao, fašisti ne hodaju po cesti i to je to. Tako je i u duhovnosti, isto. Daj mi mjesta da sjednem, zabolile su me noge.''

''Kako? Reci!, kako je isto i u duhovnosti?“

''Pa tu duhovnost su uzurpirali duhovni fašisti, oni su organizirani u crkve, sinagoge, hramove, đamije, New age centre...''

''Zar baš posve?''

''Svi koji izvrću činjenice i od toga rade opijum ideologije... religije... dogme.''

''Koje su činjenice u duhovnosti?'' Inzistirala sam da se nastavi razgovor.

''Sloboda je činjenica.''

''Sloboda?'' Ponovila sam osmjehujući se.

''Da.'' Rekao sam. ''Ona je egzaktna.''

''Ali... a uvjetovanosti? Ne postoje?'' Nastavila sam žustro.

''To je isto samo koncept.''

''Postoji sloboda i postoji zatvor.''

''Svi žele slobodu.'' Rekla sam s uskličnikom.

''No, sloboda je činjenica. Zatvor je koncept.''

Uf, ovo mi se sviđa pomislila sam, neka mi je polumisao sunula umom osjetila sam se poput lisice što šmugne u grm. Voljela sam ove razgovore, on je znao jednom rečenicom razbiti koru mojih misli i ja bih se promjenila naglo, odjednom, potpuno se uzvrpoljila kao struja.

''Možemo li je imati na koncu?''  Upitala sam.

''Slobodu možeš željeti, ne možeš je posjedovati, zato se zove sloboda. Sloboda može imati sebe, tebe, ali ti nju ne možeš imati. To je logička kontradikcija, ali otkriva narav slobode. Ona je onkraj logike.''

''Jel postoji to? Transcendentalno znači onkraj?''

''Da.''

''To je sloboda?''

''Sloboda je transcedentalna činjenica.''

''Onkraj?  Iza?'' Ponovila sam da pojasnim više sama za sebe.

''Ali želje nisu sloboda?, zar ne?“

''Postoji sloboda od želja.''

''Ah da čula sam za to.'' Nasmijala sam se.

''Sloboda od želja nije stanje bez želja.''

''Samo činjenica da si slobodan od njih, imaš ih, ali... što? Lebde one uvijek kao mogućnost, a um je kao ona biljka mesožderka, čim se želja pojavi u svom najsuptilnijem obliku um isplazi jezik i proguta je i onda je mrcvari i žvače i preživa i ona izgubi oblik, postane kaša, progutaš je i ona je... ono već znaš... tako želje postaju stvarnost u svom zemaljskom obliku. To se zove gune na djelu.'' Pomalo ljuta s nemogućnošću da shvatim počela sam mljeti na glas.

''Želje se pojavljuju i nestaju, svi dijelovi osobnosti učestvuju u njenoj animaciji i postoji dio unutar nas koji je izvan toga, slobodan, a istovremno obuhvaća svu tu veliku animaciju na ekranu.

''Unutra a slobodan?''

''Unutra je slobodan,

vani je slobodan,

sve obuhvaća,

u svemu je,

nedodirnut,

dodiruje...''

''Relizacija nije da ga shvatiš kao odvojenog, realizacija je da ga shvatiš i kao odvojenog i kao sve što vidiš.''

''U svemu je,

u tim je istim željama,

u tom je istom duhu,

u tim je istim osjetilima,

a nije,

ne robuje,

uživa,

slobodan.''

Trajekt je spustio rampu uz škripu oblaci su se zamodrili u boju haljine za noćni izlazak, pojavio se odnekud i vjetar, osjetila sam zadovoljstvo. Kolone  Čeha i Mađara mimoilazile su nas dok smo još uvijek sjedili na stepenicama. Njihova djeca virila su kroz prozore, žene su sa prednjih sjedala gledale u nas domaće, noge su mi bile duge i tanke, bila sam gladna i opaljena suncem.

''Zašto tako teško pristajemo na to znanje?'' Pitala sam te. ''To je pravi primjer da razumijevanje intelektualno ne znači puno, osim što vrlo često dovodi pojedinca u stanje zombija koji nije ni tu ni tamo?''

''To se ne može intelktualizirati ni konteksualizirati, to je stanje. Oćemo polako?''

''Čekaj ne moramo još, neka najprije prođe gužva.'' Izvadila sam mobitel i pogledala koliko je sati.

''Samo milošću se postiže, svaki naš napor nas vraća u uvjetovanost i zatvor jer kad mi kreiramo postajemo nezadovoljni i to je koncept zatvora.'' Rekla sam.

''Ne postoji ni uvjetovanost ni zatvor i to je jedino intelektualno objašnjenje.''

''A odvojenost?''

''Postoji. Odvojenost postoji isto koliko i neodvojenost.''

Ma, odmahnula sam i pogledala na drugu stranu pa dodala ponovo ga gledajući. ''Odvojenost nije problem, to mogu reći, ali svejedno osjećam tugu, ne?''

''Nije... postoji i sloboda od tuge. To ne znači da tuga ne smije postojati, nego da je tu ali smo slobodni od nje.''

''Od toga postajem tvrđa, prije nego mekša, povučena i nasukana, nusproizvod je stanovita hladnoća, neka vrsta hladnoće... to je taj zombi efekt koji se javlja ako nema predanosti, a predanost je isto nešto što se uči. Jel istina možda (iako mi to ne zvuči baš dobro) da se moraju proći pročišćenja i napori? Jel to činjenica? Jel moguće da ne osjećamo predanost i transcendentalnu lakoću zato jer smo ....ono... kužiš... zapetljani i moramo sve odraditi? Zar je to tako nekako prosto?''

''Ne, ne moramo ništa odrađivati ni prolaziti, ne postoji uvjetovanost.''

''Zašto onda odrađujemo i prolazimo neugodnosti?''

''U transcedenciji ne postoji ni uvjetovanost ni logika.''

''Ali mi smo tu.'' Nasmijala sam se, ajmo sad.

Ajmo, podigao si moj ruksak iz kojega je virio ručnik i krenuli smo prema povorci. Rekao si mi:

''Zato jer ne želimo odmah uskočiti u vlak, pa smo odlučili propustiti ga, dok malo razmislimo, na stanici je nered i to onda zovemo odrađivanje, kako si rekla.''

''Ili smo transcendentalni at the same time?'' nasmijala sam se.

''Možemo ako hoćemo, slobodu potražititi i na stanici, svejedno.'

Ušli smo na brod i stali na pokretne stepenice zajedno s mnoštvom.

odvajanje s predumišljajem

Rekla si smijuljeći se da ti se čini da je to ipak odvajanje s predumišljajem. Opet su misli krive, same one naprave platformu za" ako", odstupnicu, rezervu, mogućnost. Uopće je jako teško bilo što odlučiti, pogotovo ako su u pitanju osjećaji.
Osjećaji izdube u svim tijelima kratere u kojima se poput virova nastane i tu komešaju zrak i život i univerzum. Um je nemoćan pred osjećajima. Ili su osjećaji u umu.
Ljudi se najviše bore s tim osjećajnim činjenicama, pogotovo bolnim, ljubavnim, egzistencijalnim. Tako da je unutarnji svijet uzburkano more osjećaja. Ipak kad ih nema, ne volimo ta stanja, kao da nas je netko anestezirao i znamo da to nije dobar znak. Kažemo da nam se život ne događa onda, sanjamo uzbuđenja, aktivnost, događaje, patnju, lomove, ekstatična prelijevanja. Zato je uvijek prisutan predumišljaj, jel tako?
- Valjda je tako, rekla si i dalje se smijuljeći, i trljajući ruke, što nam onda preostaje nego da idemo dalje najbolje kako znamo.
Pa da, ali treba li se potruditi, na silu iščupati, ipak se odvojiti?
Jer, jasno ti je, odvajanje s predumišljajem, nekako i nije baš odvajanje, koji je onda smisao?
-Pokušaj ! draga ,pokušaj odvajanja , vježbanje, života, stanja i osjećaja.
-Isuse Clarissa nije li to uzaludno trapljenje?
-Trapljenja nisu uzaludna.
- Ma jesu uzaludna su, ona su kao upiranja samo po istom, što ako u krivom smjeru trapimo, pa postajemo potpuno nefunkcionalni.
-Predumišljaj vodi k razočarenju, to ti je jasno, naročito zato jer predumišljaj dolazi iz ega,
iz onog mračnog podteksta koji ne može niti biti umišljaj nego je samo naznaka, licemjerna zavist, hrani se tako. Kao rak.
-Pustiti onda?
To je vježbanje,
bez predumišljaja
odnosno predumišljaj ćemo prevariti, ego je predumišljaj, puštanje je ....?
Što je puštanje, Clarissa?
- Puštanje je vrlina, mila moja, kaže Clarissa bijelih ruku i otpije talog zelenog čaja iz šalice pa napravi facu trpkog gađenja i pljune na zemlju.
Odvajanje od kanđi tjeskobe i očekivanja
morem
vjetrom
talasom
snom
vremenom
 snagom mira
zelenim čajem i modnim časopisom? zašto ne?

sladoled u ruci - ptica na grani

"...sloboda od svih bijeda koje nastaju zbog dodira s materijom"

 U jutro sam izvukla iz noći toliku kuglu glavobolje da sam mislila da se neću moći pomaknuti s jastuka. Teška teška glavobolja iza sna. Oslobađanje stresa,- reći ćeš, pa zar mi nije i ova bol u nozi oslobađane stresa, i pretjerana osjetljivost na mirise i zvukove, i emocionalnost koja probija na tijelo? Treba li se tim smetnjama baviti ili one same prođu onda kad na njih najmanje obraćamo pažnju.
 Kaže jedna žena nekidan za stolom u kafiću, da su se svi njeni problemi riješili sami dok je ona bila pijana. Trajalo je nekoliko godina to pijanstvo ali kad se otrijeznila našla se u potpuno novom aranžmanu, djeca su odrasla, muž je otišao, godine su došle...." I sad mi je u redu", kaže. Je'l tu vrijedi pravilo o neproveđivanju?
Opet smo na umu, danas čak na dvoumu, kao i jučer.
Dok se tuširam razmišljam o tome zašto ljudi nisu sretni cijelo vrijeme." Sreća je prolazna u materijalnom svijetu" pa zar je život ipak onda ropstvo.
Učini najbolje što možeš i ne očekuj rezultate?
Opet se dvoumim, stvaram strategije, stupice za sreću, trudim se.... Onda u nekim godinama čujem "Nemoj se truditi" ma jel to mene neko zajefrkava, "Trudi se , ne trudi se, drž to, čupaj, pusti, olabavi."
 Što smo mi? jebeni lavovi u cirkusu.
Osjećam ja da je to opet On i da je napetost prisutna uvijek s njim. Umni štit napetost, ozbiljna povorka , učmala svita.
Pazi, čekaj, očekuj, koliko si dala, koliko si dobila, može li se na to računati. Poput čete one Kraljice iz Alice u zemlji čuda koja prolazi kraljevstvom i viče "Odrubite mu glavu"
Oslobođena od dvoumljenja - možda da suzim izbor na "Nemaš izbora",
ali dok sam pred frižiderom sa sladoledom, iza mene red koji žamori i premišlja kombinacije ispotiha , ispred mene prodavač sa, u desnoj ruci kornetom u lijevoj ruci žlicom i gleda me.... ja , ja bez razmišljanja ispalim:
"Lješnjak i jagodu molim", kao i uvijek, i što dobijem ?
Kao i uvijek, pobjednička kombinacija, dobra i uvijek ista. Zašto bi je uopće mijenjala?
Mislim probala sam ja jednom s bananom i pistacijem, to je bilo odvratno hahahahah
bacila sam to u smeće, eto ostala sam bez sladoleda.
Onda bez dvoumljenja kažeš: "lješnjak i jagoda ili višnja", i ako je izbor uvijek u tom pravcu
to je to.
Sladoled u ruci - ptica na grani.
Misliš da život nije kao sladoled?

kontradikcije-kontraindikacije

Kontradikcija je uvijek tu ako poželimo, jer um naprosto tako radi, tik tak, non stop prebacuje lopticu, a smisao i besmisao imaju uvijek izjednačen rezultat. Dvojba je , bez ikakve sumnje, glavna karakteristika prirode ovog uma, i ništa nije stabilno, jasno ni određeno ukoliko um nije jasan i određen. To proizvodi naravno napetost , jer um bi privezali, al on onda pati, treba ga potkupiti, dati mu slatkiše umjetnosti i jakih podražaja čulnosti. Tako se non stop nastavlja ta igra hranjenja ukaveženog uma.
Zato se kaže "Um na pašu", kao oslobodi um, hahahhaha, soli na rep.
Jutros sam jasno znala o čemu želim pisati, imala sam zacrtanu priču i događaj, evo zaboravila sam.
Nepouzdanost je druga karakteristika, ona proizlazi iz ove prve. Simultanost misli i nepouzdanost pamćenja.... zato kažu mudraci -Budi u trenutku.
 U trenutku možeš biti jedino bez misli, svka misao bježi trenutku.
To su već egzistencijalisti ispilali do ganglija. Nepodnošljivo.
Vodi me na drugu stranu, povedi me sa sobom. Aha da, pa drugi olakšava situaciju
Nađite si nekoga na kome ćete napasati um i čula , utvarajte i otvarajte srce .... pa će vam se činiti da ste mirni.
Dok se jednog dana ne podigne vihor nemira.
Do tada ćete si već napuniti kuću tolikim smećem da ćete ostatak života rješavati zaostatke, tražiti onu ljubav koju ste ponosno odbacili (roditeljsku) i to je to....

žuti ljiljani after all

neću dugo ali kratko samo nešto
moram
naprosto me svrbe prsti a um mi slaže crtovlja pa po njemu blinkaju note hvalospjeva.
Najprije i najvažnije---- završila je nastavna godina, kužiš--- sutra nema škole--- ne mogu vjerovati, toliko ste mi išli na živce zadnjih mjesec dana da još uvijek ne vjerujem da sutra ne moram u razred. danas dok sam prala suđe, da ne spominjem tikvice, čičvardu i pome u vrlo osebujnoj kombinaciji
odjednom sam od bosih stopala na pločicama do stisnutog konjskog repa protrnula--- gotovo--- sutra nema
jesus krajst and meri čejn, ne mogu se opustit
e ali
nije to sve, živjeti se treba dalje makar i sa osjećajem slobode
svejedno vrijeme prolazi i more ispire težinu i smanjuje tlakove, prijatelji pomažu u nevolji, sjede i bućkaju noge u plićaku, kažu:"Uzmi malo silikona za kosu"
ili
"Pa ja ću ti dati maslinovo ulje"
ili kažu
"Ma daj boli te dupe"
no ni to nije sve
sloboda ide dalje, pada s narančastim bombonom sunca u modro more, sloboda me zove da idem na Punta Bajlo gledati pomrčinu mjeseca, zove me na pizzu moj bivši razred....
ja ostajem zalijevati cvijeće i mislim si
gle taj lipanj svi vezuju za lipe, a ja recimo pamtim onaj moment žutog prašnika ljiljana u bakinom vrtu i moje dugo mirisanje istog i poslije dugo razmazivanje žutila po licu i rukama
sjećam se da bi me baka čak morala vraćati kući da presvučem majicu koliko bi se zažutila peludom.
ne znam koji me vrag tjerao u ljiljane
poslije mi je onaj Sv. Ante bio simpa sa svojim ljiljanima
prije neki dan sam pred jednom kućom u Sabunikama vidjela nekoliko prekrasnih žutih ljiljana
ja volim ljiljane, mislim volim i ruže
al od ljiljana me onako podilazi neka crkvena jeza, oni su peludasti preko mjere, pretjerali su sa svojim zvonolikim cvatom, baš su fakin dekadentni
e ali
poanta je ta
da sam zalijevajući cvijeće čula zvono na parlafonu i svog sina koji vel
-i ajde dođi učenici su ti nešto donjeli
-"ma daj ne gnjavi me, neću doći, donesi to gore, koji učenici, ja ne volim učenike, biž ča"
kad, pogađate
moja je nježnost skrenula s puta kad sam ugledala buket žutih ljiljana
majku vam vašu
a prijateljica s maslinovim uljem je bila vjeroučiteljica
pa sad vi što pijete vino na kapetanskoj i vičete u slušalicu "Profesorice dođite s nama..", samo pokušajte sljedeće godine ne upisati vjeronauk hahahahah
jel glupo?
malo je
ali ja sam opet ganuta
hebiga
hvala trećem a na ljiljanima
i živjela pomrčina mjeseca, jel to jedna od onih koje se pojavljuju svakih milijardu godina, jebateled, svakih 28 dana je neka ekskluzivna pomrčina koju ćemo imati prilike vidjeti samo mi
ko da je promovira Vip, čovječe
aj idem, dosta je bilo, nastranu šala a vama djeco baš hvala